utorak, 17.12.2013.
prijatelju
..evo još jedna prosinačka hladna noć me tjera ovdje,
hladnoća koja se uvlači u kosti i hladan vjetar koji huči van moje tople
sobe ne daju mi van, nije mi teško, neću se niti buniti
štoviše volim ove zimske hladne večeri u kojima, priznajem,
malo sama prema sebi budem romantična (Hollywoodska večer- kako je rado nazivam)
znate ono, topla kupka, vrući čaj/čokolada topla dekica i peć
i eto dobra knjiga u rukama, ili u mom slučaju otvorena bijela
prazna podloga ovdje na blogu,
ne znam što me dotjeralo ovdje, dali si to ti moj pokojni prijatelju
dali si ti želio još jednom vidjeti na bijeloj podlozi moje riječi
ili samo želja da tebe prijatelju napišem, nije da se bojim da ću te ikada
zaboraviti samo želim jednoga dana vidjeti ovo
i sjetiti se točno što sam mislila u ovo vrijeme
jer znam svake godine sveti Nikola će mi donijeti
gorke tužne uspomene
donijet će mi na leđima tvoj bijeli lijes, dvije bijele ruže
stavljene na hladan mramor, ali donijet će i stare
uspomene prije nego te pretjerano
brz motor automobila odnio prerano,
donijet će mi svaku uspomenu našeg odrastanja
klizanja po ledenoj površini pokraj tvoje kuće
silne kave po gradu, silna opijanja
prvo opijanje, prvu zapaljenu cigaretu, krađu ljubenica
kupanje u ribnjaku i tako bih mogla dok ne svane nabrajati
ali ne mogu ti reći dragi da plačem svaki puta kada razmišljam o tome
nasmijem se, osmjeh mi zatitra barem na trenutak na licu
jer, toliko si volio život, toliko si ga silovito živio, sjećam
se prijatelju jednom te pitah, pa dobro dali se ikada ljutiš dali si ikada
tužan može li išta maknuti šarmerski osmjeh sa tvoga lica,
tada si rekao i dalje sa osmjehom, aee mala život je prekratak za to..
i toga dana stajala sam na brdašcu vjetar mi je šibao mokro lice
bila sam u crnom, vidjeh surovu istinu vidjeh tvoju majku, tvoga oca i braću
vidjeh uplakanu ti zaručnicu i vidjeh gomile prijatelja, poznanika možda čak i ponekog
neprijatelja, beštijo moja vidjeh surovu stvarnost koja tuče do kosti
samo poneka suza spustila se drsko niz obraze nisam dala stari
da me bol obuzme, ostala sam jaka ostala sam jaka i sve sate poslije
ostala sam jaka do danas, samo jedna veče me izdala jedna veče
kada sam plakala i ispustila mrvicu tuge prijatelju oprosti mi na toj slabosti
oprosti mi što još uvijek nosim crno jednostavno ne razmišljajući vadim
crnu odjeću iz ormara oprosti prijatelju za posljednju godinu
u kojoj se nismo sretali
ali znam znam da si me volio, i ja sam te voljela znaš
i uvijek smo govorili da će nas život odvesti na različite puteve
ali da ćemo se uvijek pozdraviti da ćeš mi uvijek dati veliki zagrljaj
da ćeš me uvjek pitati disiii stara šta ima? znaš prijatelju
iako te nisam dugo vidjela uvijek sam znala da si tu
i to je bio lijep osjećaj, a sada što da sada radim, kamo da idem
dragi, naučio si me da volim život, naučio si me da se smijem
da se radujem svakom trenutku, da budem jaka žena
kako da se ponašam prema muškima kako da budem hladna
naučio si me svega o životu, ali jedno me nisi naučio prijatelju,
nisi me naučio kako da živim bez tebe, kako da hodam ulicama
znajući da nisi tu, znajući da te neću sresti, prijatelju, otišao si prerano
još sam tvojih savjeta željna, još mi fali tvoga smjeha, još su roditelji
željni tvojih godina i ludosti, još te zaručnica željna svi smo te ostali željni
stari moj, pazi na mene, pogledaj me nekad odozgo i daj mi znak
da si tu, tek' toliko da znam da si još uz mene, kako bi ti draga Azra rekla čak i gore:
"Budi mi silan i dobro mi stoj.." prijatelju moj sa najljepšim plavim očima na svijetu čak i onome..
volim te
- 22:00 -
petak, 31.12.2010.
Lutka sam tvoja bila ja Samo samnom igra do podneva ...
Budim se.... Budim se iz sna koji je predugo trajao..
Predugo su se košmari mojih snova igrali nitima moga života..
Konačno sam se probudila, otvorila usnule oči...
Obrisala suze i prašinu sa svojih ramena....
Pogledala sam svijet drugim očima....
I dalje su tu ponekad suze, ljutnja, sreća nekad bol...
Ali napokon to sam JA... Samo jedna ja..
Ona prava, iskrena...Bez lažnih osmjeha, dodira, riječi, suza...
Moj pogled na svijet se promjenio...
Kroz gusti veo svih laži sve te mržnje prema meni
i meni dragim ljudima ipak sam uspjela spoznati onu pravu ljubav...
I one iskrene ljude..Više se ne borim sama sa sobom....
Ta je borba davno prestala....
Pitali su me zašto se bojim svoje prošlosti ...?!
Zašto bježim od nje?! Pa ovim putem im dajem odgovor...
Moja prošlost je bila burna...Bolna...
Jeste li ikada doživjeli trenutak kada
ni sami niste bili sigurni tko ste?
Jeste li se ikada našli u situaciji da,
kada govorite svoje ime, niste sigurni da li ste u pravu?
Gledali mnoštvo oko sebe? Čuli prigušene glasove...?
Čuli šaputanja...Čuli smjeh svih generacija....
Osjećali pozitivu oko sebe..
a u vama nema ni trunka sreće...
Hodala sam izgubljeno kroz svijet....
Oko mene su bili nepoznati likovi...
A čak i oni koje sam poznavala osjećala
sam kao da ih ne poznajem..Kao da su stranci...
Jer, imala sam svoj svijet u koji nitko nije kročio...
Nemogu reći da sam bila usamljena..
Jer u meni nije bilo osjećaja osim
osjećaj neizmjerne boli i osjećaj izgubljenosti...
Kao da sam u prostoriji bez vrata i prozora...
zidovi su se približavali i stiskali me unutra...
ostajala sam bez zraka, bez teksta....
Često puta sam se doista zapitala tko sam ja...?
što tražim na ovom svijetu...
Pucala sam iznutra nisam se uopće snalazila u prostoru i vremenu...
A izvana sam bila netko sasvim drugi
netko tko se šalio i smijao...
Tko je uvijek bio za najluđe akcije
netko tko je osvajao dečke i to one "najbolje"
puno ljudi mi je zavidilo
a zapravo nitko nije znao tko sam ja...
Oni koji su me poznavali čak su se i plašili za mene...
Bojali su se mene...Tj. osobe koju sam glumila...
Jedan dan sam bila kraljica...
Bila sam na tronu, svijet mi je bio pod nogama...
A već sljedeći dan bila sam na samom dnu...
Dijagnoza kronična depresija...
Nitko se nije nadao da ću se izvući...
Ali izvukla sam se...
Priznajem ponekad opet zalutam u svoj crni svijet.. nikad neću napustiti onu drugu ja nikad je neću ostaviti...Možda nije to što je
nemogu ostaviti..
već možda ne želim ostaviti negdje usput taj mali dio mene...
dio moje prošlosti...
kakva god ta prošlost bila pripada samo meni...
I ponekad sam pisala stihove, ponekad tekstove....
Kada ih pročitam ježim se od pomisli kakva sam bila
i gdje sam to bila na samom dnu...
Nemogu za to nikoga kriviti ni njega ni druge
ni prijatelje ni neprijatelje...
jer sudbina nam uvijek da mogućnost izbora...
i trebamo birati makar i pogrešno
a ja nisam htjela samo sam se prepustila...
Nisam si bila važna....Gdje sam sada? tko sam sada?
Sada sam osoba sa svojim ciljevima u životu...
Živim za glazbu, pisanje, čitanje...=)
borim se sa životom, donosim odluke, biram sama svoje puteve pandorina kutija je otvorena...
Marchelo:
Ej yo,ponekad imaš taj filing da je ceo jebeni svet u kurcu,
Imaš taj trip da ljudi uporno šire mržnju,
Teška osećanja,kao fol tako im lakše,bolje ili šta već,
Šta ja znam...
E onda skontaš da ipak u srcu imaš mesta za onu pravu ljubav,
I totalno ti se jebe za sve,
U glavi ti samo sine misao da voliš i kažeš sebi-Ja volim.....
Ponekad
mi nedostaje netko pokraj mene, ali mogućnost
ponovnog proživljavanja svoje prošlosti vrati me u stvarnost
i shvatim da je možda sudbina htjela da budem sama..
- 02:37 -
ponedjeljak, 06.12.2010.
ŽIVOT ILI NEŠTO SLIČNO.....Daleki put u nepovrat...
Zubato zimsko sunce probijalo se lijeno kroz
tamne zastore njene sobe.
Blijeda i iscrpljena s ogromnim podočnjacima
ležala je u tišini i gledala odsutno u zidove.
Hladnu sobu, tamne zidove, hladno tijelo
ovila je tmurna istina, istina od koje nikada neće
moći pobjeći. Njen um, njeno srce i duša
nikada se neće pomiriti s činjenicom da
je kriva za to što je imala spontani.
Dali bi bilo muško ili ipak curica?
Kakvu kosicu bi imalo?
Dali bi bilo pametno na tatu...???
Ili..glupasto na majku?
Podnevna zvona razaraju nedjeljnu
tišinu, ljudi užurbano koračaju ulicom,
odlaze na misu.
Već treći dan počinje.
Treći dan agonije,
treći dan kako nikoga nije vidjela,
kako nikoga ne želi pustiti u sobu,
kako ništa nije pojela...
A dan je i dalje bio lijep i sunčan,
a ljudi su i dalje užurbano koračali ulicom...
i ona je pala u zaborav.
Njena duša i tijelo lutaju u nekom
paralelnom svijetu.
Poželjela je trčati, vrištati, osjetiti
sunce na koži, osjetiti se živom.
Ali sam pogled na stolić na kojem
je stajala slikovnica crvenkapica
tjerao joj je suze u oči,
nemir u tijelo,
neopisivu gorčinu i bol u dušu..
Nikada se neće moći pomiriti sa životom
nikada sama sebi oprostiti
jer,
Nije željela nastaviti životom mrtvih
bila je suviše mrtva za žive a istovremeno suviše živa za mrtve
nije vidjela granice između života i smrti
između ljubavi i mržnje.
Vidjela je samo neizmjernu bol i zatvorene izlaze
u život.
Ležala je okružena zidinama koje je sama
izgradila..
Nitko nije mogao ni smio prići joj bliže
nego im dozvoli, samo stari otrcani
plišeni medvjedić kojega je grčevito stiskala
kada je nezaustavljivo jecala.
U desnoj ruci uvijek je držala krunicu,
na usnama joj je vječno titrala tiha molitva
za njeno izgubljeno blago.
a ona sama nije više ista nije ona od prije
njen pogled skriva tajnu, njen pogled skriva bol
i uspomene...
Ona zapravo ni sama više ne zna tko je
niti zašto je ovdje gdje je
zna samo da mora.
mora funkcionirati kako god zna.
lažni osmjeh, lažni pokrov njenog
pravog lica.
dali je ona cjela jedna laž
dali ona postoji...?
jer ipak ona vjeruje da
i vjeruje da je lijepo biti zadovoljan životom takvim
kakav je...Samo ona taj osjećaj nikada nije osjetila,
ona nikada nije osjetila neku nasladu
koja bi je vodila do vrhunca sreće,
nikada nije mogla reći ja imam sve što želim,
mogla je samo pokloniti lažni osmjeh i reći
u redu sam.
ali njena bol nije kao vaša
njena bol se razlikuje od ostalih boli
jer ona uživa u svojoj boli,
ona voli svoju bol.
tamnu podmuklu bol koja
se šulja oko nje
jer ona vjeruje
- 22:44 -
nedjelja, 24.10.2010.
''Kad te sretnu teške tuge znaj da uvijek bit ću tu kad me lome, nek me slome tebe nek ne diraju.''
...Pala je noć tamna i teška, nosila je na svojim krilima mirise uspomena...
Bolne note ispisane nekim tuđim rukama, nekom drugom sudbinom.
Neka druga sjećanja, nečiji tuđi snovi budili su košmare i uznemirivali
ovu mirnu tamnu noć. Nije mi dugo trebalo da navučem trenirku i izađem
na hladan zrak. Bilo je dovoljno osjetiti štipkanje hladnoće po obrazima,
dovoljno da me razbudi iz sna... Koračala sam polagano pustim ulicama
nisam imala cilja ni razloga. Samo tiho koračanje i ujednačeni zvukovi...
Samo mir i praznina, samo tupa bol i beznađe.... Toliko nade polagane u prazno, toliko snova posijanih na neplodnu zemlju.
Jednom davno rekao si mi kreni, svijet čeka na tebe, reflektori se
pale samo za tebe, kreni i obori svijet s nogu.. Dragi, svijet je oborio mene s
nogu, ti si me oborio... Pala sam ti pod noge poput marionete
u ove dvije godine proživjela sam s tobom svaki poraz i svaku pobjedu
bila sam uz tebe u raju i paklu. Ali, nikada to nisi vidio, nikada nisi znao
zašto.. zašto sam još uvijek tu, zašto se brinem, zašto te branim, zašto te štitim. Znala sam da me nikada nećeš voljeti, u tvome srcu ima mjesta samo
za jednu, borila sam se dvije godine s njom. Napokon, priznajem poraz
ona me pobijedila. Jedina u tvome srcu - DROGA! Noćima sam molila
Boga da nas spasi oboje, Da te makne iz toga pakla, a meni da pomogne da
te zaboravim, da zaboravim smeđe oči, da zaboravim ljeto da zaboravim
sve uspomene, jednostavno da izbriše ove dvije godine iz moga sjećanja ili da mi napokon pokloni tvoju ljubav, da napokon mogu biti sretna s tobom..
...Došla sam do kraja jedne ulice, pogledala sam u tvoje prozore, suza
je neprimjetno kliznula niz obraz....
Naravno da te nije maknuo iz moga života niti mi je poklonio tvoju ljubav, moju sreću.. Polako umorena životom i ja sam krenula za tobom, za "njom"
droga je polako povlačila i mene na svoj put... Pitao si me jednom dali je
to istina, dali je istina da sam i ja krenula za tobom
ostadoh nijema i zalupih ti vratima pred nosom.
Od kud ti pravo da me to pitaš... Od kud tebi pravo da mi sudiš...?
Produžila sam dalje nijemom ulicom, pitala sam se što sanjaš u ovoj
noći.. Koga sanjaju tvoje smeđe okice? Pitala sam se....
Ljudi su me nekada gledali sa žaljenjem u očima, nekada kada su znali
ili su sumnjali da si ti onaj stih za koji se borim, onaj stih koji mi treba
u životnoj pjesmi... Upirali su prstom u mene, čudili se.. žalili me... što su mislili? da mi je stalo do njih? Da mi je stalo do tih praznih srce, do tih bezosjećajnih likova koji se šetaju kroz moj život? Oni su u mom životu samo sjene.. Ondje su ali ih ne primjećujem...
Odjednom su nebo prekrili teški tmurni oblaci, vukli su se nebom kao
da su ga osvojili zauvijek. A mojim licem su se i dalje kotrljale suze
u glavi su se nizale misli, srcem je sijevala bol...
Sada sam se promijenila. Navučem osmijeh i podignem glavu iako mi nije
lako. Ali jednostavno naučila sam tako funkcionirati, djevojka marioneta
naučila je pravila igre.... Moraš sakriti bol, moraš naučiti nositi
se sa svijetom.
Munje su zagospodarile nebom, grmljavina je parala tišinu, a teške
krupne kapi kiše prale su hladne ulice. Pogledala sam nebo,
pustila još jednu suzu i zamolila Boga da mi te čuva...
- 14:18 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
subota, 09.10.2010.
..Bila sam u raju - ravno usred pakla!
Pokušala je zaspati ali već zgužvana posteljina i jastuk govorili su kako nije ni oka sklopila... Grčevito je stiskala krunicu u rukama i pokušala moliti ali misli joj to nisu dopuštale.. stalno su se vraćale na njega, na njegove poruke, na njegov lik. Njegove uspone i padove. Ali misli je nikada nisu vraćale na ljeto, na vruće dodire, na slatke poljupce, taj dio njega kao da je zaključala negdje duboko u sebi i čuvala uspomene u zlatnoj škrinjici, škrinjica je budila strahopoštovanje, jednostavno ta škrinjica za nju je bila nedirnuta svetinja. Bojala se dotaći uspomene, moglo je strašno boljeti, nebi ga mogla više pogledati u oči, nebi više mogla gledati njegov osmjeh, njegovu kosu.. sve bi to bilo prebolno. A ovako jednostavno je bilo lakše. bar je ona tako vidjela. sve je nestalo ali tuga joj je ostala.. Duboko u sebi znala je da je ljeto neki drugi svijet, toliko daleko od ovoga svijeta da je nedokučiv ali ipak za nju drugi svijet nije postojao samo borba za dospijeće do toga nedokučivoga svijeta. "...Željela je u isto vrijeme i živjeti i umrti u njemu...." Čak se nekada i sama bojala strašnih misli koje su je opsjedale ali nije smjela dopustiti drugima da to vide. Pogotovo ne njemu, naposljetku on nije ništa kriv. Zbunjenim pogledom gledala je po svome životu kao po beskrajnom oceanu baš kao što mornar nakon oluje uplašeno pogledom traži neko bijelo jedro na obzoru, tako je i ona tražila neko bijelo jedro na svome obzoru, jedro koje će je spasiti od utapanja u ovoj oluji koja ju je snašla. Ipak, trebala se i dalje smješiti i dopuštati ljudima da joj govore kako lijepo i bezbrižno živi, praviti se da je to i istina i dopustiti ljudima da i dalje vjeruju u to... Poput umornog putnika koji na svakoj stanici ostavi nešto od svojih stvari i ona je gubila malo po malo život koji je nekada poznavala. Uplašena spoznajom da ne poznaje više svoj život trčala je u krug poput lava koji je naviknut na poznatu divljinu ali odjednom se našao u malome kavezu udarala je glavom o rešetke borila se sa kavezom i lancima koji su je vezali za samoću i tišinu no onda se umorila. osjeti takav umor i tugu da više nije mogla ostati na nogama već se nasloni na hladne rešetke i sklizne na betonski pod. "...Sve ju je ostavljalo, i u njoj samoj, i oko nje. Osjećala je da je izgubljena i da nasumce srlja u neizmjernu provaliju..." Nije željela ponovno pasti u zamku a uletjela je u nju svom snagom i svom ljubavlju... Sada stoji na rubu ponora sa suzama u očima i gleda kako je crna rupa uvlači u svoju dubinu. Nije željela ovakav kraj, no napokon, tko je nju pitao što želi..? Namamili su je u zamku a ona nije znala dali da se kaje jer je nasjela ili da bude sretna što je naišla na nešto tako božanstveno iako kratkotrajno. ali svi ti osjećaji kajanja ljubavi i bijesa gubili su se pod naglim i strašnim naletima boli... I tako sve je nestalo, samo joj tuga ostade...
- 18:37 -
subota, 25.09.2010.
"...osjećala je kako je duša ostavlja kroz tu uspomenu, kao što ranjenici, u samrtnom hropcu, osjećaju kako im život odlazi kroz ranu koja krvari...”
...Kiša je padala te noći, slijevala se iz neba satima...
jedna djevojčica je hodala po kiši pognute glave, držala
je mobitel u ruci i čitala u nevjerici poruke koje su se slagale
jedna za drugom...svaka joj je stvarala novi udarac
ne, nije očekivala ovakvo nešto, nije se tome nadala...
nije znala da će se takvo nešto ikada dogoditi...
suze su se slijevale baš kao i kišne kapi niz njeno lice..
prolaznici u autima čudno su je gledali ali ne, nisu zastali
samo su nastavili svojim putem... pa tko još mari za neku
djevojčicu koja plače na kiši...? kao u nekom lošem ljubavnom romanu...
podigla je pogled k nebu i zapitala još jednom Boga zašto je
ovdje? zašto joj se takve stvari događaju? zar je ona kriva za sve što se
ruši oko nje? koliko još puta mora proživjeti svu tu bol da bi je shvatila
da bi je napokon naučila pobijediti... nije ona tome dorasla...nikako
i dok je koračala poput kakve starice lagano i nečujno po kišom opranoj ulici
u glavi su se kovitlale misli... vrtjele su se poruke redom....
to su oni trenutci kada kazaljke stanu, kada je i kiša na tren prestala padati
svijet je stao samo ona..samo ona se micala.. samo njene misli su
grozničavo radile, samo njene suze su kvasile obraze...
to su trenutci za koje mislite da nikada neće završiti..
kada bol udara nisko i još niže od toga...
ali on...on nikada neće vidjeti te suze nikada neće doživjeti
takvu bol... takvo poniženje.. tako niske udarce...
zbog ničega.. apsolutno zbog ničega.....
i ovaj blog će nestati za koji dan...
nestat će i djevojčica koja ga je pisala
jer, sve ove riječi postaju besmislene...
ni njeni tekstovi nisu ono što su nekada bili...
ni ona više nije kao što je nekada bila...
zato dragi prijatelji i vama ona
govori zbogom....
- 23:28 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.08.2010.
Kad odeš znam, zaboravit ćeš bol u mojim očima i da je život moj u tvojim rukama... ko da me nije bilo,ideš sad...
I ne znam po koji puta prsti lete po tipkovnici u hladnoj ljetnoj noći..
Po koji puta već satima gledam u zaslon računala i razmišljam o svemu što je bilo
o svemu što nije bilo i o onome što nikada neće biti...
Slažem riječi na bijelu površinu monitora... riječi koje možda nikada nitko neće
niti čitati..ali ovaj nesnosan nemir me tjera da nastavim da pišem sve što se krije
u mojoj podsvijesti.. svaka riječ i mene samu iznenađuje..
pa kamo si to došla djevojčice?
kamo te doveo zanos jedne ljubavi?
na stepenicama građenim od neizmjerne ljubavi
i pažnje, sagrađene sa puno truda i prolivenih suza...
sjediš sama, prazan pogled leluja između vrata prošlosti i sadašnjosti
slomljena između dva svijeta nestaješ u izmaglici
sjećanja i ne pokazanih osjećaja...
za što si se borila malena...?
za večeri provedene u suzama i bolu?
za gorčinu koja se skuplja u tebi...?
zar je to ono što si željela..??
tvoje želje bile su nedostižne to si
i sama znala ali željela si ići dalje
željela si se osjećati njegovom a njegova
nikada nisi bila, nikada nećeš ni biti...
Djevojčice, govori ti tvoja savjest,
govori ti razum..
Zašto se uvijek vraćaš na staro žarište
gdje si se već mnogo puta opekla...??????
Gledaš u papir tvoga života
u riječi ispisane nemirnim i mladim srcem
prva riječ bijaše ondje ponos
odmah ispod njega ljubav zatim
poraz odmah potom sljedio je bol
i nakon svega ludost...
čitaš te riječi jednu za drugom
i pitaš se koji je to redosljed bio...
kako se to slagalo po tvome životu.
pitaš se gdje si pogriješila...
gdje je nestalo mlado nasmiješeno lice
gdje su nestale sjajne oči...
umjesto toga vidiš upale tužne oči,
izmoreno i blijedo lice
djevojčice otišla si predaleko
predaleko si mu dopustila da ode s tobom
da te gazi, da te slomi... nisi to smjela
znaš i sama... ali zar da te osuđuju?
zar da osude mlado srce koje se predalo
s ljubavlju bez obzira na posljedice..?
zar je to grijeh???
sjediš negdje sama u tami
grliš njegovu jaknu koja miriši
još uvijek po njemu...još uvijek
čezneš za dodirom...za riječi...
iako znaš da te iskorištava..
suze su krenule
kada je odlazio na more... znala si da
je to 15 dana ali nisi si mogla pomoći
suze su tekle i razmazivale maskaru po tvome
licu... nisi marila što će ljudi reći
nisi marila što će itko misliti dali će netko
shvatiti kamo su te nosile ljetne noći
samo si željela da neide raditi...
da se vrati da kaže da je šala, da ostaje...
ali ne djevojčice opet te život izigrao
otišao je...
ostala si sama...i znaš da će ondje naći neku drugu
bolju..svjesna si toga..
i ponovo suze liju niz blijedo lice
upalo od silnog plača i nesanice...
hajde djevojčice digni glavu priznaj poraz....
nikada te neće voljeti... nikada mu nećeš biti jedina
zar je to tako teško shvatiti???
odigrala si ulogu sada je vrijeme da se povučeš
iz predstave, ondje ulazi neka nova glumica...
a ti? što će biti s tobom malena...
gdje ćeš ostati ti...?
Ideš svojim putem, on svojim
nadam se da ćeš dogurati djevojčice bar do pola puta..
drugu polovicu ostavi njemu... Neka ga druga polovica
podsjeća na tebe, neka ga sjeti na sve što je imao s tobom
i na sve što je mogao imati s tobom... Neka nastavi
tvoj put kada za tebe više ne bude
imao smisla...Kada ti odustaneš od života
neka on krene dalje tim putem..
a sada........
........pusti ga da ide....
........i kada nastavak puta bude pretežak i za njega....
........neka se sjeti tebe i neka ga to tjera da ide dalje....
...... poželi mu sreću..biti će teško ali poželi mu svu sreću....
.........poželi neka te pamti, okreni leđa i idi.....
........ostani sama na prečacu puteva......
.....izgubi se u beskraju ...........
.......jer na njegovu putu više nisi potrebna... ...
- 16:40 -
Komentari (30) - Isprintaj - #
srijeda, 04.08.2010.
True love was forever lost. The prince was never coming back to kiss me awake from my sleep. I was not a princess, after all. So what was fairytale protocol for other kisses?
I ove noći drhtava ruka piše ove retke, ove tupe riječi koje odzvanjaju njenim tijelom i njenim umom.. Shvatit će je možda netko..ili ipak ne? Ali zar je bitno..? Ionako je sve što pokušava samo izbaciti iz sebe ovu gorčinu koja se već predugo skuplja... I neki nepoznati nemir je tjera da piše ove riječi... Da podijeli s nekim tupu tišinu ove boli..
Zapravo nikad nije prestala vjerovati da život ne možeš zapisati. I dalje to pokušava i dalje nastavlja zapisivati retke života...
Dakle ona je samo djevojčica. Pomalo sanjiva i daleka, pomalo tiha i nemirna... Njeni snovi su neuhvatljivi, njene želje neostvarive.Ta djevojčica sam JA.
Pogledom sam pratila sjenke na ulici, skrivena iza tamnih zastora svoje sobe, nisam očekivala da ću pokleknuti, smatrala sam sebe dovoljno jakom osobom koja će uspjeti napokon i njemu reći ne.. Ali baš nasuprot, negdje u dubini krio se onaj tihi nemir koji je znao da će uspjeti, da će me slomiti. I baš te večeri sam pokleknula, pogazih svoj ponos, uništih i ono malo dostojanstva što je ostalo od prošle godine.. Na temelju malo starog pepela koji je ostao željela sam zapaliti plamen. Izgarala sam u njegovom naručju ne misleći na posljedice. Posljedice dolaze na naplatu, spremna sam platiti tu cijenu boli . Dali se isplatilo? Drhtavi glas više se ne čuje daleko, na nijemim usnama više ne treperi pjesma, iz smeđih očiju ne izvire radostan sjaj... Sve se ugasilo one noći kada sam odigrala svoju ulogu života. Osjetila sam kako se kupi u uglu oka suza izdajica ali sam tvrdoglavo rukom maknula i taj tračak izdaje, podigla sam glavu zabacila kosu i opipavala pod u potrazi za svojom odjećom... Ti si ondje ležao sa blaženim osmjehom na licu... Osmjeh koji je ubijao, osmjeh koji mi je govorio dovoljno, sasvim dovoljno da me ubije. Okrenula sam glavu i uz tihi pozdrav izašla na hladan zrak, već je svanjivalo jutro a ja sam žurnim korakom krenula doma. U tihoj ulici samo se čulo tupo odzvanjanje mojih tenisica i tihi jecaji koji su se lomili iz mojih grudi... Napokon sam za sobom zatvorila vrata sobe tada me i tijelo izdalo prislonila sam se na vrata i skliznula na pod... Suza se tiho spustila već ucrtanom stazom preko obraza, spustila sam glavu na koljena i tiho zajecala. Kao u nekoj jeftinoj španjolskoj sapunici, zar sam na to spala? Da budem slabo plaćena glumica u jeftinoj sapunici koja se zove moj život. Pala sam dovoljno nisko da me možeš gaziti po dobroj staroj navici, na mome tijelu već su ucrtani tragovi tvojih nike tenisica, zašto bih to promijenila, zašto bi ih obrisala kada su mi toliko dragi. Ponovno se bacam u dubinu rijeke prošlosti..rijeke koja je nastala od prolivene krvi, od isplakanih suza za tobom. Ne, nemojte me osuđivati jače je od mene...Koliko god se trudila staviti tri točkice na svoju prošlost i ostaviti je tako po nekoj navici uvijek se vraćam na tri točkice i pokušavam ih nastaviti... Nikada nemojte reći da je mala ostala sama, da su malu iskoristili da se nije znala boriti. Jer, nisu hrabri oni koji se ne boje, hrabri su oni koji se boje ali kreću dalje ali ne i ja .. ja nisam hrabra, samo sam kukavica moj život se tvori od iluzija i laži. Ovo ljeto sam si željela priuštiti jednu iluziju, iluziju koju ću skupo platiti ali iluziju na kojoj će se temeljiti moj budući život, nikada neću krenuti dalje, nikada neću zaboraviti njega zašto bih pokušavala u nemogućem...Onda zar bi se trebala boriti? kako se boriti za nešto što ti nikada nije ni pripadalo, za nešto što ti doista nikada neće ni pripadati.. Borila sam se za malo iluzije koju sam i dobila.. sada sam stala.. Stala sam u bespućima bola i gorčine.. ne, ne krivim ga na početku svega rekao mi je što ne smijem nikako očekivati i nisam očekivala, ostala sam hladne glave, hladnog pogleda... nitko nije znao koliko se lomim iznutra jer, svakim danom činila sam se sve sretnijom izvana, samo moj pogled mogao je odati tajnu ali nitko se nije potrudio dovoljno da bi otkrio što se krije iza smeđih očiju, iza nacrtanog osmjeha... Nisam očekivala da će me voljeti, da ćemo zajedno šetati ulicama, kako je rekla njegova bivša princezica nije tako nisko pao... Ne on, on koji me krije od svih.. samo ja i on znamo za sve što se događalo ovoga ljeta... Ona, njegova bivša, jedina djevojka koju je volio, jedina djevojka koja mu je ikada značila ona je trn u mome oku, kada god čujem opću opasnost toliko zaboli jer znam da se sa njegovih usana prosipaju riječi koje je nekada pjevao samo njoj jer znam da je samo nju zvao princezicom.. Da, ona je bila savršenstvo a to toliko boli toliko lomi da nemogu čak niti riječima opisati osjećaje..prvi puta u svome životu bol je dovoljno jaka da me čini nijemom i na ovom listu papira..
Jednostavno sam prisiljena shvatiti činjenicu da sam pepeljuga, ali nema svaka bajka happy end ne pronađe svaka pepeljuga princa..neke jednostavno samo ostanu pepeljuge kao ja.... Pepeljuge koje nisu dostojne ni jednoga princa... Ponekad proklinjem život zato jer je tako okrutan, jer se tako okrutno poigrao samnom ali tada shvatim da sam već doživjela priču svoga života, zar je potrebno da je drugi vide da bi bila stvarna? dovoljno je da ja znam što se događalo tih nekoliko dana... Dovoljna je ova bol koja je dokaz rečenog, moraš doživjeti bol da bi shvatio bol, nikada nisam živjela bez bar tračka boli koji bi se krio u meni, uvijek je postojala bar tanašna nit boli koja me držala živom. U posljednje vrijeme primjećujem da je ova bol jedini dokaz da sam živom da se tako osjećam, umrla sam tada u tvome naručju a bol dokazuje da je ipak možda neki dio mene živ... I tek sada prestala sam se nadati, prestala sam se nadati da te netko može zamijeniti jer, nikada neće moći možda će biti dovoljan za veče ili dvije ali nikada neće biti dovoljan da bi tebe zamijenio... Čak me više ni jedan dečko ne privlači uopće ne osjećam potrebu za ničim čak ni za hranom.. Potreban si mi jedino ti... jedino tvoj pogled, tvoj zagrljaj, tvoja riječ bila bi dovoljna da ublaži bol.. ali naravno, po staroj navici krijem to u sebi.. Nikada nećeš saznati za ove riječi nikada nećeš saznati da sam te voljela, nikada mi te riječi neće prijeći preko usana, pristala sam na to da se vidimo nekolio puta ali si inzistirao da nitko ne sazna za to.. upravo zato ja inzistiram na tome da ti dragi nikada ne saznaš koliko sam te voljela, koliko je boljelo, koliko puta u noći oštrica je klizila po mojoj koži i proljevala vrelu krv... to te nebi zanimalo jer, ja nisam ona.. ja nisam princezica... samo sam pepeljuga..to je moja životna priča bez princa...
Tvoje ruke su zauzete time što traže nju....iako ne želiš priznati iako ona nije tu više od 2 godine, ali moje ruke zauzete su tražeći tvoje ruke...
To je ironija moga života, apsurd mojih misli i djela...
Prestala sam živjeti, postala sam Suviše mrtva za žive, suviše živa za mrtve.
Željela bih nestati iz tvoga života ali naposljetku to je nemoguće jer, ti si i dalje moj prijatelj...Gledamo se svaku veče vani, i krijemo tajnu koja nas povezuje ali u isto vrijeme kilometrima razdvaja...
- 19:38 -
Komentari (27) - Isprintaj - #
subota, 19.06.2010.
As much as I struggled not to think of him, I did not struggle to forget.
Prohladan noćni vjetar strujao je ulicama...
Nosio je na svojim krilima zvijezde i prosipao
ih po nebeskoj površini...Zemlja se okretala
oko svoje osi...
A jedna je djevojčica sjedila
pred ogledalom i češljala kosu...
Razmišljala je o svome izgledu, o
svojim prijateljima, o svome životu....
Nikad nije bila vrijedna njegove ljubavi,
nije bila vrijedna ničega....
Pomalo joj se dižu živci i osjeća
da dolazi... Opet dolazi onaj unutarnji slom...
Uzela je četku i svom snagom je bacila
u ogledalo... Staklo se lomilo
i padalo po njoj komadić ju je ogrebao
po licu...No, kao da nije ni osjetila...
Istrčala je krvava lica sa suzama u očima
na hladnu ulicu...
Kad je razbila ogledalo čula je zvukove,
čula je buku, čula je lom...
No, od kada joj je puklo srce
naučila je slijediti tišinu...
Nije navikla na zvuk...
Ona je dijete tišine...
Dijete koje slijedi
Prošlost...
I nije više sigurna dali je ljuta
na sebe ili na druge...
Dali krivi sebe ili krivi Njega* za
svoju bol....
Ona je takva...Ona nije borac
ona odustaje, skriva bol ali je
ne zaboravlja, vraća se unazad
Stavlja sol na rane...Rane koje
su odavno trebale zarasti ali
ona im ne dopušta..Ponaša se kao
da ih treba...Da treba tu bol da bi se
osjećala živom...Doduše istina
je da je prošlost dio nas...
Prošlost je dio nas koji ne možemo
napustiti ali možemo zaboraviti
samo ako to želimo...
Ali ne i ona...Ona ne želi.
Sjeda na klupu i pali cigaretu
te uvlači dugi dim....
I ponovo po staroj navici zaviruje
u prošlost i dira po ranama...
Zna da će peći, zna da će boljeti
i da će noć biti duga i bez sna..
Bez utjehe, bez nade...
Djevojčice, tvojih 5 minuta je završilo
tvoja predstava je došla do kraja,
vrijeme je da se spuste crveni zastori
jesi li svjesna svoje besvjesti..?
Nisi zaslužila aplauz, predstava i nije
najbolje prošla.... TI si pala na daske,
pala si njemu pod noge a to nije
bio dio scenarija...
što ćeš sada djevojčice?
Pobjeći, po dobroj staroj navici...?
Da, djevojčice vrijeme je da odeš...
Da odeš u svoj svijet....
Ondje gdje pripadaš...U svijet
mašte i snova...Život nije san...
On je okrutan... Obori te s nogu
dok nisi ni trepnula...
Još si premala za to djevojčice...
Zarobljena si u okove prošlosti
i ne možeš se pomaknuti s mjesta...
Tvoji sićušni zglobovi postaju
užarena mjesta koja peku i bole...
Ali pred drugima stisneš zube
i pretrpiš....Pustiš osjećajima da se
pojave tek kada ostaješ sama..
Tada čuješ melodiju iz svoga
savršenog sna... Sna o budućnosti...
Djevojčice kada ćeš maknuti okove
jer, jedino ti možeš naći ključ
jedino ti možeš zaviriti u dubinu
svoje rane i pronaći ključ
te pustiti rane da zacijele...
To nitko umjesto tebe ne može učiniti...
- 19:51 -
Komentari (54) - Isprintaj - #
